ADVERTISEMENT

Glavna ideja osnivača, da darovitost bez podrške može ostati nevidljiva, u NAUM-u je okupila vaspitače, učitelje, nastavnike, stručnjake iz različitih oblasti kao i istraživače kako bi unaprijedili praksu i politiku obrazovanja nadarenih.

Plan je da u kroz saradnju sa školama i lokalnom zajednicom, NAUM afirmiše pristup koji uvažava različitost sposobnosti i omogućava učenicima da razvijaju svoje talente u skladu s vlastitim interesima, tempom i snagama.

"U vremenu koje traži inovacije i originalnost, ulaganje u darovitost više nije luksuz – to je nužnost," kaže, između ostalog, Milica Drobac-Pavićević, idejni tvorac centra i profesorica psihologije

Kako ste i zašto došli na ideju da osnujete NAUM?

Iako formalno postoji okvir za podršku nadarenim i talentovanim učenicima, u praksi naša zemlja još uvijek nema funkcionalno i efikasno sistemsko rješenje za rad s ovom posebno osjetljivom i važnom grupom djece i mladih. Upravo iz tog razloga javila se potreba za osnivanjem Centra za nadarenost NAUM pri Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci — mjesta koje želi da pruži potrebnu dodatnu snagu i stručnost. Naša je uloga da budemo saveznik obrazovnom sistemu, nastavnicima i roditeljima, da zajedno gradimo mostove ka boljem obrazovanju. Vjerujemo da se istinski napredak postiže saradnjom i zajedničkim djelovanjem, a NAUM je upravo nastao da bude oslonac tamo gdje je sistemu potrebna dodatna podrška.

Šta je glavna prepreka?

Jedan od ključnih problema je izostanak validiranih i dostupnih instrumenata za identifikaciju nadarenih učenika u školama. Školski psiholozi, iako kvalifikovani, nemaju adekvatne alate za prepoznavanje i identifikaciju različitih oblika darovitosti. Nadalje, ne postoje jasne smjernice niti razvijeni modeli za izradu individualnih obrazovnih programa (IOP) koji bi omogućili sistematski i diferenciran pristup obrazovanju nadarenih i talentovanih učenika.

Nastavnici i učitelji se, u takvim okolnostima, nalaze u poziciji u kojoj rade bez formalne pripreme – njihovo akademsko obrazovanje rijetko uključuje specifične kompetencije potrebne za rad sa darovitom djecom. Uz to, ne postoji sistemska supervizija niti institucionalna podrška koja bi nastavnicima omogućila stručno usavršavanje, razmjenu iskustava i emocionalno rasterećenje. Najčešće su prepušteni sami sebi i vlastitom entuzijazmu, koji s vremenom, bez adekvatne podrške, neminovno slabi i vodi ka profesionalnom zamoru i povlačenju iz rada sa ovom djecom.

U takvom ambijentu, jedini pravi sistem podrške nadarenim i talentovanim učenicima predstavljaju njihovi roditelji. Upravo oni preuzimaju sve — od finansiranja dodatnih edukacija, preko traženja prilika za razvoj, do svakodnevne borbe da njihovo dijete ne ostane neprepoznato i neshvaćeno u obrazovnom sistemu koji nije pripremljen da prati njegov tempo i potrebe.

Zato je NAUM nastao kao odgovor na sve ove izazove. Želimo biti oslonac prosvjetnim radnicima koji rade s nadarenim učenicima, pružiti im znanja, alate i kontinuiranu podršku i pomoći roditeljima koji traže sigurno mjesto u kojem će potrebe njihove djece biti prepoznate i uvažene. Naša misija je jasna — graditi održiv i stručan sistem podrške darovitosti tamo gdje još uvijek izostaje.

Imamo li nadarene djece, učenika i mladih i da li imaju šansu da pokažu i razviju svoj talenat?

Prema naučnoj literaturi, prilikom identifikacije darovitih učenika najčešće se koristi prag od oko 130 na IQ testovima, što čini približno 2–3 % populacije. Širi pristupi uključujući kreativnost i akademske sposobnosti (IQ ≥ 120) govore o čak 5–8 % djece. Podaci iz SAD pokazuju da oko 6 % učenika pohađa programe za nadarene, a u Evropi se procjenjuje da je odstupanje u rasponu 2–15 %. Dakle, i mi sigurno imamo onoliko darovitih učenika koliko procenti ukazuju — barem 2–8 %, što u apsolutnim brojkama znači stotine, pa i hiljadu djece koja imaju potencijal za izvanredan razvoj.

Kako je istakla dr Slavica Maksić: “Sve zemlje i svi narodi sveta imaju onoliko darovite dece koliko žele i mogu da podrže.” Ova izjava nas podstiče da usmjerimo pažnju na stvaranje uslova – i obaveza je svih nas da ih obezbijedimo! Šansa za razvoj darovitih i talentovanih učenika direktno zavisi od resursa zajednice i prilika koje mu se pružaju. Ukoliko dijete živi u Banjaluci, gdje je laka dostupnost stručnih programa, okruženja i finansijske podrške, njegova mogućnost da ostvari puni potencijal će biti znatno veća nego dijete u manjim mjestima poput Ljubinja. Isto tako, djeca iz imućnijih porodica, ili onih čije lokalne škole izdvajaju sredstva za specijalne programe, imaju značajnu prednost.

NAUM postoji kao podrška sistemu u onim segmentima gdje postoje ograničenja u njegovom djelovanju. Naša misija je da: prepoznamo i podržimo darovite učenike čim se ukaže prilika; ojačamo psihologe i nastavnike kroz alate, smjernice i superviziju i omogućimo ravnopravan pristup svim učenicima, bez obzira na mjesto stanovanja ili porodične mogućnosti.

Da li iz naše zemlje odlaze najnadareniji, da li ostajemo bez znanja i da li i kako možemo to da spriječimo?

Nije ni čudno ni zabrinjavajuće što mnogi naši nadareni i talentovani učenici odlaze na školovanje van granica svoje zemlje – to je logičan dio njihovog razvojnog puta. Problem, međutim, nastaje kada ih jednom izgubiš iz vida – kada se više ne vraćaju. Iako to ne važi za sve, nažalost, za veliku većinu ipak da.

Primjera imamo i među naučnicima i među sportistima. Mnogi su, poput našeg Nikole Tesle, otišli i afirmisali se u inostranstvu, gdje su ostali da grade svoje karijere često i do svoje smrti. Neki su se, poput kolegice Suzane Gotovac Atlagić, ipak vratili i dali značajan doprinos domaćoj naučnoj i akademskoj zajednici. Ta razlika ne zavisi samo od ličnih izbora, već i od toga šta ih ovdje čeka – da li imaju gdje da se uključe, da li postoji sistem koji ih želi i zna kako da ih primi. Zato ne treba da nas brine kada nadareni i talentovani žele da idu – čak i dok su još u srednjoj školi.

Treba da ih podržimo, jer je to faza razvoja koju ne smijemo sputavati. Ono o čemu treba ozbiljno da se zabrinemo jeste zašto nam se ne vraćaju i, još važnije, zašto, kad se i vrate, ne uspijevamo da ih integrišemo u našu zajednicu. To nije gubitak samo za njih – to je gubitak za sve nas. Jer nije problem ako naše dijete ode na školovanje u Pariz ili Boston – problem je ako iz Ljubinja ili Sanskog Mosta nikada ne dobije šansu da se vrati, jer ga sistem ne vidi, ne čeka i ne treba.

Naš cilj nije da ih zadržimo po svaku cijenu, već da izgradimo prostor u koji će htjeti da se vrate. Tek tada ćemo moći reći da darovitost zaista njegujemo – ne samo riječima, već djelima.

Da li društvo, institucije i mediji poklanjaju pažnju talentovanim i nadarenim ljudima i da li promovišu znanje?

U društvu koje sve više veliča brzinu rezultata, slavu i trenutnu prepoznatljivost, pitanje koje se nameće jeste: da li zaista njegujemo i podržavamo znanje, talenat i darovitost – ili ih otkrivamo tek kada se pretvore u uspjeh? Odgovor je, nažalost, očigledan. Da, pažnja se poklanja talentovanima, ali ne onoliko koliko bi trebalo, niti u fazi kada im je ta pažnja najpotrebnija.

Mladi ljudi koji pokazuju izuzetne sposobnosti u nauci, umjetnosti, tehnologiji ili bilo kojoj drugoj oblasti često su prepušteni sami sebi. Njihova unutrašnja motivacija, entuzijazam i potencijal ne prate sistemska ulaganja, niti dosljedna institucionalna podrška. Umjesto sigurnog okruženja za razvoj i učenje, mnogi od njih prolaze kroz proces traženja, lutanja i odricanja bez mentora, bez finansijske podrške i bez društvenog priznanja.

Institucije često reaguju tek kada ti isti ljudi postanu prepoznati na međunarodnim konferencijama, kada osvoje nagrade ili napišu prvu knjigu. Tada se otvaraju vrata, tada se nude intervjui, tada ih želimo nazivati svojim. Ali gdje smo bili dok su stasavali, dok su pravili prve greške, dok su se pitali vrijedi li put koji su izabrali?

Društvo koje gradi budućnost na znanju mora biti uz te mlade talente dok uče, dok im ne ide, dok sumnjaju u sebe. Mora znati da podrška ne znači samo nagrada nakon uspjeha, već i vjetar u leđa prije nego što uzlete. Upravo tada, u toj tišini razvoja, potrebna im je pažnja.

Iako postoje afirmativni primjeri – rijetki privrednici koji ulažu u razvoj mladih, fondacije koje prepoznaju značaj obrazovanja – sistemska podrška još uvijek izostaje. Obrazovni sistem ne dobija ono što mu je potrebno. Nedostatak ulaganja u obrazovanje i nauku ostavlja mlade umove da svoje vizije ostvaruju van granica zemlje. Naši genijalci, umjesto da svoje patente, ideje i umjetnička djela razvijaju ovdje, često bivaju prepoznati i podržani tek kada odu – i uspiju negdje drugo. Centri znanja, istraživačke ustanove i umjetnički inkubatori moraju biti mjesta podrške – ne samo elitnima, već i onima koji još traže svoj put. Jer samo tako možemo graditi društvo koje će istinski živjeti na znanju, a ne samo slaviti njegov rezultat. Vrijeme je da stanemo uz njih dok se razvijaju. Njihov uspjeh neka bude njihov – ali neka njihovo djelo bude naše zajedničko dobro.