ADVERTISEMENT

Inače, Zelenortska Ostrva ili Zelenortska Republika je mala ostrvska država na arhipelagu u sjevernom dijelu Atlantskog okeana, oko 600 kilometara od najzapadnijeg dijela afričke obale. Portugalci su nenaseljena ostrva pronašli i kolonizirali u 15. vijeku kada su postali glavni centar trgovine robovima. Zemlja je dobila ime po najzapadnijoj tački Afrike, poluostrvu Cap-Vert, koja se danas nalazi na obali Senegala. Ime "Cap-Vert" dolazi iz portugalskog jezika "Cabo Verde" ("zeleni rt"), imena koje su portugalski istraživači dali rtu 1444. godine, nekoliko godina prije nego što su otkrili ostrva.

Naša porodična avantura započela je željom da pronađemo mjesto gdje se svakodnevni ritam usporava, gdje sunce nikada ne žuri da zađe, a more priča priče u hiljadu nijansi plave. Tako smo se odlučili za otok Sal, jedan od najpoznatijih otoka u arhipelagu Cabo Verde. Na put smo krenuli kao mala, ali hrabra ekspedicija: moja supruga, naša kćerka od dvije i po godine i ja. Znali smo da nas čeka egzotična destinacija, ali nismo očekivali da će nas Sal osvojiti već na prvi pogled.

Otok Sal, Cabo Verde (Izvor: Pixabay)

Već po dolasku na aerodrom "Amílcar Cabral", osjetili smo miris mora i toplinu pustinje koja se miješa sa blagim povjetarcem. Ljubazni službenici, ritam afričkih bubnjeva i široki osmijesi lokalaca odmah su nam stavili do znanja – ovdje vrijeme teče drugačije. Na izlazu nas je dočekao nasmijani taksista i uz glasnu muziku vožnja do Santa Marije prošla je za tren. Put kroz pustinjski pejzaž izgledao je nestvarno, crveni pijesak, okean u daljini i beskrajno plavo nebo.

Uske ulice bez vozila, šarene kuće i miris ribe

Smjestili smo se u Santa Mariji, najpoznatijem turističkom mjestu otoka. To je mali gradić pun života: uske ulice bez vozila, šarene kuće, miris pečene ribe i ritam muzike koji se čuje iz svakog kafića.

Naša kćerka je odmah osvojila srca prolaznika, lokalci obožavaju djecu i često su joj mahnuli, poklonili ručno izrađenu narukvicu ili jednostavno osmijeh.

Najveći adut otoka Sal su, bez sumnje, njegove plaže. Santa Maria Beach proteže se kilometrima i izgleda kao da je izašla iz razglednice – sitan zlatni pijesak, tirkizno more i palme koje šušte na vjetru. Voda je topla tokom cijele godine, pa smo svakog dana uživali u kupanju i gradnji dvoraca od pijeska s našom malom istraživačicom. Ipak, konstantno strujanje vjetra i činjenica da se nalazite usred Atlantskog okeana često je uzrokovalo i pojavu nešto značajnijih valova, pa smo znali ostati na zlatnim plažama samo kako bi ih posmatrali, jer s djetetom u naručju, talasi su nam bili više pozornica nego izazov.

Otok Sal, Cabo Verde (Izvor: Euronews BiH)

Ali osim mora i pijeska, ono što nas je brzo podsjetilo da nismo na pustom otoku jeste ekonomija. Zvanična valuta je escudo, ali tu počinju i prve sličnosti sa Evropskom unijom, jer na otoku Sal kao i na drugim otocima Cabo Verdea masovno se koristi euro za plaćanje. Kurs escuda i eura je poprilično stabilan, a lokalci su pronašli način i da na tome zarade. Iako su u marketima i restoranima cijene izražene u lokalnoj valuti kao i u euri, lokalci više vole plaćanje u "stranoj" valuti. Oni obraćunavaju svoj kurs, pa je u restoranima i prodavnicama otprilike 100 escuda ravno jednom euru, što naravno nije tačno, približniji kurs je 120 escuda je jedan euro. Razlika nadamo se ostaje radnicima kao bakšiš, a ne vlasnicima ugostiteljskih i trgovačkih objekata. A kad smo ih već spomenuli treba naglasiti da većina objekata na otoku u vlasništvu je Portugalaca i Španaca, a koji sudeći prema cijenama itekako dobro zarađuju.

Otok Sal, Cabo Verde (Izvor: Capeverdeislands.org)

Naime, u razgovorima sa lokalcima saznali smo da je prosječna mjesečna plata na otoku između 200 i 250 eura. Dok je na primjer 100 grama rezanog sira Edamera u trgovini četiri eura, prosječno za obrok u osrednjem restoranu za jednu osobu ćete platiti oko 15 eura. Inače, broj turista na otoku Sal, kao i drugim, raste iz godinu u godinu, što dovodi do masovne gradnje hotela i apartmanskih kompleksa. Tokom jednog od razgovora sa Portugalcem koji se još prije 15 godina doselio na otok Sal saznali smo da se stan od 50-60 kvadratnih metara površine prije 15-ak godina mogao kupiti za 10.000 - 15.000 eura, a da je vrijednost te nekretnine danas oko 250.000 eura.

Kad smo već kod cijena i onoga što se nudi i prodavnicama na otoku. Moram naglasiti da je to posebno iskustvo na koje nismo bili do kraja spremni. U najbolje opremljenim radnjama teško da ćete naći svježu piletinu, isključivo onu zamrznutu, a koja da budemo iskreni i nije baš ukusna. Ne možete naći pileći parizer ili bilo koji drugi, paštete su također nepoznanica. Većina proizvoda na koje smo mi navikli i smatrali ih neizostavnima nisu dostupni u lokalnim radnjama koje umjesto toga obiluju svježim voćem i povrćem, kao i raznoraznim morskim plodovima.

Zanimljiva se situacija dogodila prilikom pokušaja kupovine germe ili kvasca. Osnovni jezik za komunikaciju je portugalski, a lokalci se i ne mogu baš pohvaliti dobrim poznavanjem engleskog. jednom prilikom sam stajao u marketu pokušavajući prodavačici na engleskom objasniti šta je germa, a u nadi da ću je moći kupiti, nisam ni primijetio da moj uzaludni pokušaj sluša još jedna osoba. Kad je propao moj pokušaj kupovine germe, obratio mi se srednjovječni muškarac koji je prema naglasku i izgovoru definitivno poticao sa područja Gordog Albiona.

Na tečnom britanskom engleskom mi je objasnio da je moja misija uzaludna, da stanovnici otoka rijetko ili bolje rečeno nikad ne peku hljeb pa im je stoga i germa nepotrebna. Objasnio je da on prilikom putovanja u domovinu i nazad obavezno kupuje i na otok dovozi germu, te da u apartmanu ima 4-5 kesica. Ponudio mi je kao poklon dvije kesice, što sam naravno prihvatio, a pokušaj plaćanja u startu je bio odbijen kao najžešća uvreda.

Ali kakve veze ovo sve ima sa Evropskom unijom?

Portugal je upravljao Zelenortskim Ostrvima sve do 1975. godine, kada su dobili nezavisnost zahvaljujući naporima Afričke stranke za nezavisnost Gvineje Bisau i Zelenortskih Ostrva (ASNGZ). Nakon sticanja nezavisnosti ASNGZ je pokušala ujediniti Zelenortske Ostrva i Gvineju Bisau kontrolirajući vlade obje države, ali ovi su planovi 1980. propali. Ipak Portugalci su povlaćeći se s otoka lokalnom stanovništvu ponudili opciju da pored svog novostečenog zadrže i portugalsko državljanstvo, što je značajan broj stanovnika i uradio. Dakle, Evropska unija na Cabo Verdeu ima najveći broj svojih državljana van granica Unije.

Dakle na jednom mjestu imamo građane Unije, valutu Unije, ali ne i benefite koje očekujemo kad pomislimo na Evropu. Donekle robovlasništvo za koje je Portugal koristio ove otoke od 15. vijeka nije ni prestalo, samo je promijenilo svoj oblik, a kako bi bilo prihvatljivo modernom svijetu. Jer nije realno da platite 15 - 20 eura komad tunjevine, a da lokalni ribar koji ju je ulovio za to bude plaćen 200 eura mjesečno. Nešta tu ne štima.

Susret s morem ispod površine

U Santa Mariji smo otišli i do male luke, gdje se ribari svako jutro vraćaju s ulovom. Ribe, tune, jastozi i hobotnice prodaju se odmah na molu, uz cjenkanje i smijeh. Tu se nalazi i mostić s kojeg možete posmatrati ribare kako čiste ulov, a ispod vas – stotine tropskih riba i pokoji morski pas koji čeka svoj obrok.

Hrana na otoku je jednostavna, ali izuzetno ukusna. Probali smo tradicionalni cachupa (jelo od kukuruza, graha i povrća, koje svaka porodica pravi na svoj način). Za večeru, obavezno riba na žaru i svježi mango. Muzika je prisutna svuda: na ulicama, u restoranima, pa čak i na plaži. Zvuci morne i coladere stvaraju osjećaj lakoće koji teško opisati riječima.

Otok Sal, Cabo Verde (Izvor: Wikimedia)

Ono što nas je posebno dirnulo jeste mir i jednostavnost života na Salu. Ljudi su nasmijani, niko ne žuri, a djeca trče bosa. Naša kćerka je svakog dana upoznavala nove prijatelje – iako nisu govorili isti jezik, razumjeli su se savršeno.

Dašak domovine u tuđini

Apartmanski kompleks u kojem smo bili smješteni imao je povelik bazen u dvorištu, a koji je obožavala naša kćerka, jer ju je okean sa svojom slanom vodom i valovima ponekad previše plašio. Jednog popodneva dok smo se porodično brčkali u bazenu primijetili smo stariju gospođu koja poprilično namrgođena ulazi u plići dio bazena, a u kojem smo mi i provodili najviše vremena. Možda je ne bi ni primijetili da se na njenom licu nije bio vidljiv grč koji značajno odudarao od okruženja, jer prema nepisanom pravilu svi na otoku su vječito nasmijani.

Nismo ništa rekli, nastavili smo uživati u brćkanju i međusobnom razgovoru, a što je vidno zainteresiralo pomenutu gospođu koja je sve više obraćala pažnju na ono šta mi radimo. Nakon možda desetak minuta, a nakon što je stekla hrabrosti, gospođa nam se obratila riječima: "ma jel vi to pričate na našem".

Gledali smo se u čuđenju, jer u toku pripreme putovanja, gledajući mnogobrojne izvještaje blogera nismo naišli niti na jedan s našeg govornog područja, pa apsolutno nismo očekivali da će nam se neko obratiti na maternjem.

Supruga je odgovorila: "mi smo iz Bosne", na šta je gospođa odgovorila: "pa i ja sam".

Otok Sal, Cabo Verde (Izvor: Euronews BiH)

Ispostavilo se da se gospođa zove Medina i rodom je iz Bratunca, a s porodicom već duži period živi u Švicarskoj gdje je njena kćerka upoznala svog supruga koji je porijeklom iz Portugala, a koji je upravo zbog toga znao i sugerirao da na porodični odmor dođu na ovaj dobro skriveni dragulj Afrike.

Da ne ostanem nedorečen moram objasniti da je gospođa bila namrgođena isključivo zbog bola u leđima, a koji se pojavio kao posljedica udarca jednog od valova, a nakon nesmotrenog ulaska u okean tokom prvih dana godišnjeg odmora na ovom tropskom otoku.

U nastavku našeg odmora nastavili smo se družiti sa ovom prekrasnom porodicom i uživati u Santa Maria plaži koja je jedna od onih koje izgledaju previše savršeno da bi bile stvarne. Pijesak kao brašno, voda tirkizna i bistra, sunce koje grije, ali ne peče. Tamo niko ne žuri. Nema buke, nema reklama, nema ni potrebe da gledaš na sat. Samo ti, more i onaj osjećaj da je sve u redu. Ipak, nezvanični slogan "Cabo Verde - No stress" ima smisla. Ono što nas je Sal naučio jeste jednostavnost. Ljudi tamo nemaju mnogo, ali imaju osmijeh i mir koji se ne može kupiti. Sve funkcioniše po principu "no stress" – i zaista, poslije nekoliko dana, shvatiš da nema smisla žuriti.

Naša kćerka je naučila nove riječi, plesala s lokalnom djecom...

Low cost - low i odgovornost

Kad je došlo vrijeme za povratak, sve nam je bilo nekako sporo. Gledali smo plažu posljednji put i znali – Sal nije samo mjesto, Sal je osjećaj. Osjećaj da ti ništa ne treba osim sunca, mora i onih koje voliš pored sebe. I da je ponekad dovoljno samo – stati.

Da se ne bi na ovom završilo i da ne bude sve "no stress" pobrinula se španska aviokompanija "Vueling". Naime, povratak do Beograda se malo razlikovao od dolaska na Sal. Prvi let nam je bio s aviokompanijom "EasyJet" od Sala do Lisabona, koji je protekao u najboljem redu. Kad smo stigli u Lisabon čekalo nas je presjedanje u avion "Vuelinga" kojim smo trebali stići do Barcelone, a kako bi uhvatili konekciju do Beograda. Već prilikom preuzimanja dječijih kolica na aerodromu dobili smo obavijest da naš let iz Lisabona do Barcelone kasni za oko sat vremena. U tom trenutku je još postojala nada da ćemo stići na naš "WizzAirov" let iz Barcelone do Beograda, jer smo ukupno imali sat i 45 minuta pauze. Međutim prilikom čekiranja na aerodromu nam je rečeno da avion kojim mi trebamo odletiti li Lisabona nije još uvijek ni stigao u Portugal.

Na kraju let iz Lisabona do Barcelone nam je kasnio skoro dva sata, a prilikom dolaska na aerodrom naš let za Beograd je već bio u putu. Prilikom razgovora sa predstavnicima "Vuelinga" su nam rekli da oni ne snose odgovornost za propuštenu konekciju jer se ne radi o njihovom letu za Beograd (a koji ne postoji) već o operaciji kompanije "WizzAir." Te da stoga oni nemaju nikakvu obavezi i odgovornost prema nama. Uputili su nas da se na ovo rješenje žalimo online, a prema pravilima Evropske unije. Što smo i učinili, ali i tu smo dobili odbijenicu, jer let "Vuelinga" nije kasnio tri ili više sati.

Proveli smo noć na aerodromu u Barceloni, kupili aviokarte za jutarnji let za Beograd na koji smo se uredno i ukrcali i time sa malom gorčinom u grlu završili ovu našu afričku pustolovinu. Taman dobrodošlo otriježnjenje pred dolazak u surovu realnost evropske svakodnevnice, koja itekako čudno izgleda, a nakon "Cabo Verde - No stress".

Vidi galeriju

10 fotografija