ADVERTISEMENT

Euronews: Kako biste ocijenili ovogodišnju organizaciju?

Ja bih to ocijenio visokom ocjenom, ako bih gledao školski da se ocijeni, ali reći ću ovako: što se tiče dosadašnjih aktivnosti koje su krenule, koje su sprovedene, mogu biti zadovoljan da je sve ono što je planirano odrađeno u skladu s planom i dinamikom i da nije bilo nekih bitnih problema. Uvijek se pojave neki sitni problemi, ali oni se rješavaju u toku i to ne utiče na aktivnosti, na naš tok, onako kako smo mi zamislili. Da se sjetimo naših najmilijih koji su ubijeni u julu 1995. godine, ubijeni u genocidu. Da ih ovdje na ovom mezarju, na ovim bijelim nišanima, sjetimo se i da im poručimo da ih nikada nećemo zaboraviti. Da je naša životna misija da radimo u pravcu svakog onog detalja ili svake one aktivnosti koja će podsjećati na žrtve genocida i da to prenesemo na mlađe generacije.

Da oni nastave. Normalno, doći će vrijeme biološkog nestanka nas preživjelih, ali ostavljamo to na djeci, na potomcima čiji su roditelji ubijeni. Da na najbolji mogući način prihvate ono što smo mi do sada radili i da to usavrše u budućnosti i da rade to bolje od nas.

Euronews: Kako biste ocijenili život ovdje? Koliko je povratnika, koliko je njih, hajde da tako kažemo, koji nisu - pa možda je to sada negdje i gruba riječ - ali ostavljeni sami sebi, da se brinu sami o sebi?

Dakle, Srebrenica je taj grad kojeg se sjetimo samo pred 11. juli, poslije 11. jula nema nikoga. Mi ovdje imamo mali broj povratnika. Recimo, kada je došlo do povratka 2000. godine i nazad ovamo, mi smo imali mnogo više povratnika, ali ti povratnici su morali da se isele s ovih područja. Razni su razlozi – ekonomski, pa i politički. Životno su gledali da riješe svoje probleme. Nije lahko ovdje biti povratnik, živjeti, trpiti sve ono što se nama dešava.

Ja imam običaj reći – imamo mi na papiru zakon, u zakonu imamo sve, a kad kreneš da ga konzumiraš, da ga upotrebljavaš, onda naiđeš na ogromne prepreke da bi došao do tog rezultata, svog cilja, da ispuniš to što se tiče prava koje ti sleduje. Dakle, problem je zapošljavanje, zadržavanje mladih, sve velike priče o projektima, sve su priče negdje u vazduhu, nestane to čim završi juli. Srebrenica nije riješena sistematski. Srebrenica je ostala u entitetu Republika Srpska. Veoma se teško investitori odlučuju da dođu, da ulažu u nestabilno područje.

Mi ovdje imamo svake godine zveckanje oružjem, otcjepljenja, referendume. Ljudi su uznemireni, pokupe svoje porodice, odu u Federaciju, čak odu u inostranstvo. Dakle, ovo je politički nestabilno područje i Srebrenica mora imati, po meni, jedno političko rješenje. Drugo, ja ne mogu to nazvati da to bude neko posebno izdvojeno iz entiteta Republika Srpska. Međutim, ekonomski, izborni – neki poseban status. To je na kraju i statut opštine, bi mogao da riješi neke te naše dileme, gdje se mi ne bismo svake godine, ili svake druge, četvrte godine kada dođu opštinski izbori, vraćali na tu temu – mi, vi ili oni. Mi bismo trebali da nađemo nešto zajedničko, a to je zajedničko da napravimo ovdje tako da svi građani koji žele da žive u Srebrenici imaju život dostojan čovjeka. Da Srebrenica iz sve ove priče, iz sve ove tragedije koju je doživjela, iz genocida o kojem mnogi pričaju, kako u BiH, tako i u svijetu, izvuče to da one generacije, oni povratnici koji su smogli snage, koji su pružili ruku i žele da žive zajedno ovdje, na prostoru i sa Srbima i sa svim drugima, budu jednim dijelom nagrađeni.

Šta to znači nagrađeni? Da budu nagrađeni na taj način da imaju određene prednosti, privilegije u sistemu, u državi BiH, pa čak i u svijetu. Vi znate da poslije genocida Jevreji skoro ne plaćaju porez, a mi plaćamo čak i cijenu ili plus porez zato što smo ovdje, što živimo ovdje. Tako da mislim da nije sistematski riješeno. Mislim da međunarodna zajednica, pored greške koju je napravila što nije ispunila svoju misiju 1995. godine, ni danas ne ispunjava svoju misiju prema Srebrenici i čini nam još jedno zlo prema onima koji su se vratili ovdje. Trebalo bi povesti računa i riješiti mnoge probleme Srebrenice, otarasiti je da ne zavisi od politike ni Sarajeva ni Banja Luke.

Euronews: Kada spominjemo povratnike i one koji su tu, vi kažete da je to jako mali broj. Ali, od čega ti povratnici žive, čime se bave, šta rade?

Pa imamo vrijedne povratnike ovdje. Imamo vrijedne poljoprivrednike, privrednike koji su otvorili neke svoje male biznise. Od poljoprivrede žive. Ima određenih ljudi koji se bave i privatnim biznisom. Nemaju možda firme, ali rade kao poduzetnici u tom nekom smislu. Imaju svoju zemlju koju obrađuju, proizvode određene proizvode, prodaju ih i to su neki njihovi životi.

Ima jedan dio ljudi koji je zaposlen u firmama koje su trenutno otvorene. Bilo je jedno vrijeme investiranja, otvaranja firmi iz Federacije ovdje, one su zapošljavale nekih 500–600 ljudi. Ovdje je primjer par tih firmi – one su svijetli primjeri, tako da na taj način opstaju ovdje. Mi moramo znati da Srebrenica kao opština... ako vam ja kažem da u osnovnoj školi 75% djece su Bošnjaci – to nije veliki broj u osnovnoj školi, jer ih nema puno, ali to nam daje postrek i znak da mi želimo da živimo na ovom prostoru i da nam treba pomoći da ta mladina, ta djeca, kada završe škole, završe fakultete, da im nađemo mjesta i da ostanu naslijediti svoje roditelje, svoje pretke koji su bili ovdje.

Upravo kada spominjete te mlade generacije, ono što smo mogli čuti danas – i kolega je bio u gradu, snimao je život kako izgleda danas – i oni koji se prisjećaju kako je to bilo prije 90-ih godina. Mnogi je pamte, pa evo ja ću čak i citirati jednog vašeg sugrađanina koji kaže da je u njegovoj ulici bilo čak 27 ljekara.

Euronews: Kako vi pamtite Srebrenicu i vjerujete li da bi mlađe generacije možda mogle da vrati onaj nekadašnji sjaj?

Srebrenica je historijski grad. Kada vam kažem da je to jedan od najstarijih gradova na Balkanu...Kada uzmete Dubrovnik, Srebrenicu i Suboticu – to su najstariji koji skroz znaju historiju i prate historiju i znaju šta je bila Srebrenica. Kada je Srebrenica za vrijeme Rimskog carstva brojala preko 30.000 stanovnika, dakle, to vam govori o historiji Srebrenice. Ako uzmemo u obzir resurse koje je Srebrenica imala u to doba, kada su ti resursi bili na cijeni, onda vam to govori da je taj život ovdje bio dobar.

Svi oni koji su živjeli... kada uzmemo resurs Guber banje – vi niste mogli naći ljeti, pa i zimi, smještaj, slobodan kapacitet da neko izda krevet u Srebrenici. Kada uđete u ulicu Crni Guber i gore prema banji, kada se sjetite, bile su takve kuće, uređena ulica – isto kao kada uđete u neki primorski grad, puna cvijeća. Jer su to bili turisti. Mi ovdje bez pokretanja banje veoma teško možemo krenuti, jer banja bi bila taj motor, pokretač za Srebrenicu. Kada zamislite da sto-dvije stotine autobusa ljudi dođe i svaki dan jede i pije u Srebrenici – to bi mnogo značilo za Srebrenicu, kamoli 300, 400 pacijenata, pa i 500. Prije rata, broj noćenja je bio negdje blizu 300.