ADVERTISEMENT

Sa željezničkih perona su mnogi Srebreničani napuštali ovu opštinu u potrazi za boljim životom, sve dok autobuska stanica nije zatvorena prije sedam godina.

Onda su ljudi nastavili da odlaze, kako su mogli i gdje god su mogli pronaći taj bolji život. Iza sebe su ostavljali mjesto koje se godinama ne mijenja. Barem ne na bolje. Tišina na ulicama je skoro svakodnevica. Nema pekare, trafike, mesare, ni zanatskih radnji. Najteže Srebreničanima pada to što nema naroda, bez ostalog se kažu i može živjeti.

"I Šta če autobuska ovdje, nema 300 ljudi u Srebrenici. Svi bježe u velike centre. U Sarajevo, Beograd, Zagreb", rekao nam je jedan Srebreničanin.

"U mojoj ulici imate samo šest porodica. To je ulica koja je imala 27 ljekara, doktora, profesora. Danas je, nažalost, pusta i prazna. To je lijep turistički grad prije rata bio. Grad koji je imao najveći broj noćenja u hotelima po jednom krevetu. Međutim, politika nije dala da dođemo do žzražaja, a mi možemo zajedno raditi", rekao je mještanin.

Ni načelnik nije zadovoljan ekonomskim stanjem opštine, ali ističe da je najveći problem odlazak mladih.

"Imaju osjećaj da nemaju dovoljno opcija, da nemaju prilike da njihove najbolje osobine dođu do izražaja i na kraju krajeva, mladi ljudi žele da budu u centru dešavanja. Žele da budu na izvoru dešavanja i sa te strane Srebrenica nije pretjerano interesantna mladim ljudima, rekao je Miloš Vučić, načelnik Srebrenice.

Odbornica u lokalnoj skupštini Begija Smajić kaže da jeste teško, ali da Srebrenici barem ne nedostaje suživot.

"Djeca nam zajedno idu u školu. Igraju fudbal u istim klubovima, igraju u Kulturnom umjetničkom društvu i Srbi i Bošnjaci zajedno. Obični ljudi se međusobno pomažu", rekla je Begija Smajić, odbornica u Skupštini opštine Srebrenica.

Život u Srebrenici ne staje, ali stane vrijeme, kada se pogledaju prazne zgrade bez prozora, skoro pusta pijaca i zatvoreni lokali sa izbledjelim reklamama... Peroni bez putnika, bašte bez gostiju i ulice bez prolaznika.