ADVERTISEMENT

Iza Vas je više od stotinu alpinističkih uspona. Čak ste bili dio čuvene jugoslovenske ekspedicije koja se penjela na Mont Everest. Za početak, šta može poći po zlu? Kako se spremiti za osvajanje tako jedne velike planine?

Gafić: Odlazak, boravak i pokušaj uspona na te velike planine je kao kretanje po ivici gdje je s jedne strane život i radost zbog uspona, a s druge strane moguća povreda, nesreća ili tragedija kao što se desilo i prije 50, 60, 70 godina na Bjelašnici. Pitali su me je li to Bjelašnica i proglasili su Bjelašnicu surovom planinom, opasnijom od ostalih. Da podsjetim gledaoce, tada je sedam zemunskih, sarajevskih, beogradskih dječaka, mladića od 14 godina, maltene moga godišta, krenulo da snima film Bijela smrt i to ih je zadesilo.

Od 11, sedam ih je poginulo i eno spomenika na Bjelašnici. Tako da se to posebno može desiti na visokim planinama. Elbrus je visoka planina.

Na prvi pogled to je brdo, ustvari vulkanskog je porijekla, bez onih alpskih stijena, vertikalnih stijena, grebena i tako dalje, koje su poslastica za alpiniste. I slovi kao lagana planina. A onda se dešava da ljudi precijene svoje sposobnosti, pa kažu da ima preko 400 smrtnih slučajeva u zadnjih 20 godina, maltene više nego na Everestu. Na Everestu ima 360 tijela koja stoje zaleđena i eto.

Još nešto da ne zaboravim, Elbrus ima i nekoliko zamki. Jedna od zamki je žičara koja vodi skoro do 4000 metara. A to je bitno kod aklimatizacije i kod visinske bolesti. Aklimatizacija znači doći pješke, nogama, postepeno, kroz duže vrijeme, nekoliko sati, sa neke aklimatizacije, nekoliko dana, doći na višju tačku gdje je vazduh puno siromašniji kisikom nego na nivou mora, na nivou na kojem živimo.

I onda dolazi do teške situacije, organizam se brani, čovjek tada može i da podlegne. Druga zamka je ratrak ili snježni automobil kojim se sa tog mjesta od žičare može popeti skoro na 5000 metara. I to je nedopustivo za ljude bez aklimatizacije.

Zato se oni aklimatizuju na susjednim vrhovima. Međutim, neki tu aklimatizaciju olako shvate i zbog toga je veliki broj nastradalih. Meni su stalno na pameti likovi tih pet nesretnih ljudi, gorskih spasilaca, planinara i želim sad da izrazim i saučešće njihovim porodicama.

Ja o ovome mogu samo sa pijetetom da govorim. Evo, već sam negdje čuo na vijestima da su policija i služba bezbjednosti tog grada koji se nalazi ispod ovoga vrha pokrenule istragu da utvrde odgovornost, ko je kriv. Ja o tome ne bih govorio.

Ali evo, mediji prenose izjavu predsjednika Komisije za klasično planinarenje Ruske Federacije koji navodi da je uzrok smrti nedostatak odgovarajuće reakcije na loše vremenske uslove. Čak je jedan od preživjelih iz te ekspedicije, Haris Adilović, rekao da je glavni razlog bila pogrešna vremenska prognoza. Sa druge strane, ujedno možemo čuti izjave da je jako teško procijeniti vremenske uslove s obzirom na to da se na takvoj planini mijenjaju iz minute u minutu. Kako se spremiti za takve uslove i koliko je doista vremenska prognoza bitna?

Gafić: To je pretjerivanje - iz minute u minutu. Ipak treba proći neko vrijeme da se vrijeme pokvari, da se sunčan dan pretvori u oluju.

Kod njih se to desilo. S tim što to pretvaranje u oluju ne možemo sad mjeriti, ne znam ni ja ni ko to sve može da uradi, ali nebo i planina daju znake da će se vrijeme pokvariti. Znači, moglo se naslutiti.

Naši planinari olako prihvataju uspone i na Mon Blan, pa čak i na Materhorn, a na Elbrusu mnogi precjenjuju svoje sposobnosti i tako može doći do tih nesreća, kojih je nažalost jako puno na Elbrusu.

Ujedno se često pominje i fenomen „bijeli dan“. Evo, malo da nam pojasnite šta je to i o čemu se zapravo radi. Fenomen se dešava zapravo kada se spoji boja snijega i boja neba, pa je planinariti jako teško.

Gafić: Vidljivost je vrlo važna za orijentaciju. I treća zamka koju ima Elbrus jeste sedlo između Istočnog i Zapadnog Elbrusa. Zapadni Elbrus je viši za 10-15 metara.

I kad se dođe na to sedlo, onda se puno teže vratiti nazad, pogotovo ako još vjetar jako puše i ometa kretanje i ako je magla. A što se tiče napora, veći su napori posebno za one koji su dobili visinsku bolest. Čini se da je tu bilo neke visinske bolesti.

Ja to ne znam, to će reći ovi preživjeli. Treba očekivati na velikim visinama sve ovo što se desilo i njima. Alpinisti očekuju to, pripremaju se za to i treninzima, i opremom, i vježbama. Samospašavanje i spašavanje i tako dalje, pružanje pomoći jednih drugima. Tako da i za taj bijeli dan postoji rezerva. Ja sam se u planinama orijentisao i još uvijek se orijentišem i po vjetru.

S tim što je jedan vjetar određenog kvaliteta, kao što je jugo vlažan, a bura i sjeverni vjetar su suhi, puno hladniji i tako dalje. Govorim za naše područje, a za ovo područje ruskog Kavkaza - ja dobro poznajem Kavkaz.

Bili smo 1974. godine, bila je Jugoslovenska kadrovska alpinistička ekspedicija. Dakle, 15 mladih alpinista, među kojima je bio i Muhamed Šišić iz Sarajeva i ja iz BiH.

Mi smo se penjali na Elbrus da se aklimatizujemo za druge uspone, jer su drugi usponi bili u stijeni, vertikali, po hiljadu metara. I, nažalost, i tu se desila nesreća da je četvorica hrvatskih alpinista stradala od lavine. Ali evo sad, da to ne spominjemo.

Meni je na pameti, stalno mi je na umu ovih pet ljudi koji su tako nastradali. Ne znam, ostajem bez riječi.

Ono što Vas želim pitati - Vi ste godinama bili predsjednik Komisije za ekspedicije u Planinarskom savezu BiH. Kako se organizuju ekspedicije van BiH? Prvenstveno, za šta se treba spremiti jedan planinar? Šta je ono što treba znati? I iz drugog ugla, da li se možda neke institucije u BiH prilikom vašeg odlaska trebaju obavijestiti?

Gafić: Ja sam već dugo u penziji. Dugo već nisam u Planinarskom savezu. Ne obavljam nikakvu funkciju. Bio sam predsjednik. Bio sam predsjednik Komisije za ekspedicije. I mislim da je to dobro pitanje - kako organizovati te ekspedicije.

Nažalost, sad moram da budem ljut i grub. Ne dirajući ljude koji su nastradali, nego govoreći o onima koji će i u budućnosti praviti slične ekspedicije. Da ih upozorim da je došlo do promjene na Zemljinoj kugli. Da je topli talas ukinuo led u stijeni koji je držao planinu i vrhove poput betona. Tako da će dolaziti do većeg obrušavanja stijena, do lavina itd. A uspon na Elbrus jeste ekspedicija.

Međutim, napravili su od toga izlet, jedan visokogorski. I to je nedopustivo. To ne rade samo bosanskohercegovački planinari, nego i oni iz drugih dijelova svijeta.

Turističke agencije zbog profita organizuju te uspone i organizuju ih tako da je 400 ljudi nastradalo na Elbrusu. Ja sam organizovao desetak ekspedicija iz Bosne i Hercegovine. Učestvovao sam u jugoslovenskim ekspedicijama i u jednoj međunarodnoj ekspediciji na Everest prije 15-20 godina. To sad nije važno.

Šta znači organizovati? Treba li se neko obavijestiti?

Gafić: To može svako planinarsko društvo da uradi. To mogu da urade alpinistički, odnosno ovi planinarski klubovi.

Ja ovdje mislim na planinarski savez. Imamo Planinarski savez Bosne i Hercegovine. Imamo i Planinarski savez Republike Srpske. Imamo Planinarski savez Herceg-Bosne. To su planinarski savezi. Bez obzira na političke konotacije, koje se meni ne sviđaju, ali to nije ni važno, koga briga za to, organizuju takve pohode.

Međutim, pokušat ću da budem slikovit. To je kao pripremiti jednu specijalnu jedinicu u ratu da zaposjedne određeno područje i da krene u juriš na grad ili na neka utvrđenja. Tada je sve na onima koji učestvuju u tome. Tada je sve na alpinistima i planinarima koji će se naći u ovim teškim uslovima. To treba da bude vojnički, treba da bude stroga hijerarhija. Ja još ne znam ko je bio vođa ekspedicije, mislim da se to ne pojavljuje.

Ali to se treba pripremiti, to se treba uraditi na nivou ekspedicije. Kao što je ekspedicija i na Južni pol - naravno, ovo je puno lakše. Ali eto, ne znam, ostajem bez teksta bojeći se da ne uvrijedim uspomenu na te ljude i njihove porodice.